Via Jalovik. AD MMXV

Nakon gotovo tri sata vožnje sasvim novim i nepoznatim putevima, uz cestu sam ugledao oznaku s natpisom „Jalovik“ čiji je smjer ukazivao na to da moram skrenuti desno. Cesta koja vodi prema selu nešto je lošija, premda mnogo bolja od makadama. Ako zanemarim brojne zavoje, prilično je ugodna za vožnju. Na ulasku u selo još jednom, točnije četvrti put za vrijeme ovoga putovanja, stajem pitati za točan pravac kretanja. „Samo pravo, gore su ti tî umetnici“, ljubazno me upućuje stariji stanovnik sela. Uslijed nešto veće brzine, prekasno primjećujem „Kulturni dom Dragoljuba Jovičića“. Ubacujem u rikverc, ulazim u dvorište, gasim auto i iz istih stopa odlazim pozdraviti domaćina Kolonije Branislava Nikolića Branu, koji me ujedno i pozvao kao gosta. Budući da sam kasnio nekoliko dana, vidim kako svi intenzivno rade (ili misle). Brana razmišlja o konstrukciji krova kojega će izvesti, a Ivan Bon pili daske koje će mu poslužiti za postolje planiranih zvučnih instalacija. Odmah upoznajem i dvije strankinje, isprva ne znajući iz kojih zemalja (ili zemlje) dolaze. „Saija, nice to meet you“, a uskoro čujem i: „Meri, nice to meet you“. Na svojem lošem engleskom odgovaram prema istome modelu: „Igor, nice to meet you“. Brana mi odmah donosi hladno pivo ispravno pretpostavljajući kako me putovanje u „trojci“ bez klima uređaja na temperaturi višoj od 35° C prilično iscrpilo. Uz pivo palim cigaretu i prepuštam se Braninu društvu. Provodi me kroz galeriju Kulturnoga doma pokazujući mi i sam Dom koji je u vrlo lošem stanju, premda njegova patina nesumnjivo posjeduje stanovite čari. Pri obilasku prostora slušam o Koloniji, njezinoj tradiciji dugoj trideset i osam godina, modelu prema kojem funkcionira, umjetničkoj praksi koju nastoji njegovati i slično. Ostajem iznenađen činjenicom kako Kolonija u Jaloviku već dugi niz godina njeguje suvremeni umjetnički izričaj zahvaljujući prijašnjem voditelju Kosti Bogdanoviću i trenutno vodećem Branislavu. Vlastito iznenađenje nisam propustio podijeliti s publikom na otvorenju izložbe na kojem sam istaknuo kako tu poziciju smatram ambivalentnom u pozitivnome smislu te riječi. Naime, pomalo me zapanjilo to što kolonija s tako dugom neprekinutom tradicijom nije usmjerena na njegovanje konzervativnoga i tradicionalističkog umjetničkog izričaja kao nekolicina kolonija koje znam i koje se također ponose činjenicom „dugoga trajanja“. „Nije bilo lako seljanima približiti savremenu umetnost, ali smo u tome s vremenom uspeli“, hvali se Brana. I doista, uspjeh je to vrijedan pažnje jer je zapravo smiono ljudima naviknutima na naslikane pejzaže i portrete ponuditi konceptualni rad ili performans.
Završavajući ugodan razgovor s Branom počinjem razmišljati u kojem ću smjeru krenuti u šetnju nakon što dnevna vrućina malo splasne. Razlog je vrlo jednostavan. Već sam pri dolasku uočio pitoresknu notu koju posjeduje selo, ali i cijeli kraj. Brežuljkasti pejzaž obiluje poljanama, šumarcima, livadama i brojnim puteljcima koji prokrvljuju krajolik. Neki predio istinski otkrijemo tek kada upoznamo njegove stanovnike i proučimo njegov pejzaž. Odlučujem da ništa neću planirati te krećem u obilazak bez isplanirane rute. Prije no što sam izašao iz sela skrećem u crkvu koju sam ugledao odmah po polasku. Vrata su otvorena. To me raduje budući da nisam često boravio u pravoslavnim crkvama te ta činjenica dodatno snaži moju znatiželju. Ulazeći u sakralni prostor ugledah duhovnika. Upoznajemo se. Saznajem da se zove Branislav, Brana. Vrlo je susretljiv. Objašnjava mi ortodoksni ikonostas prema kojem sa sigurnošću mogu pretpostaviti da je crkva posvećena Sv. Luki. Gledajući ikonografski model ikonostasa prizivam si u sjećanje predavanja iz kasne antike i ranoga srednjeg vijeka potvrđujući si ikonografsku sličnost pravoslavlja i katoličanstva prije nego što su patrijarh Mihajilo I Celularije i papa Lav IX, 1054. godine, raskolili Katoličku Crkvu. Ubrzo zahvaljujem duhovniku i napuštam crkvu odlazeć u polje...
Maja Ćirić je u tekstu pisanom povodom 34. jalovičke likovne kolonije 2011. godine zapisala: „U jednoj od budućih kolonija trebalo bi produbiti praksu boravka kustosa/kustoskinje koji bi stimulisali saradnju sa umetnicima na način da se pojedinačna ostvarenja uklapaju u jedinstvenu koncepciju, a sa ciljem otvaranja aktuelnih pitanja koja bi mogla da barem privremeno kritički redefinišu Jalovik.“ Čitajući Majin tekst počinjem osjećati blagu nelagodu pred samim sobom jer bi moja uloga na Koloniji trebala biti upravo uloga kustosa kako je dotična opisuje. Međutim, dolaskom u selo i letimičnim pregledom nekih započetih radova odlučio sam definirati vlastitu poziciju u kolektivu „Jalovik 2015“. Sjedim pod lipom s knjigom u ruci i sasvim slučajno i nevezano za temu upada mi jedan citat iz Razgovora s vragom P. D. Ouspenskog, koji mi djeluje kao potpuna parafraza isusovačkoga OAMDG-a: „Pokušaj živjeti tako da paziš na svoje čine, i ne poduzimaš ništa što ne služi višem cilju. Ili, da se izrazim drugačije, nauči sve činiti na takav način da sve što radiš služi višem cilju.“ Dok prožvakam tekst Ouspenskoga i pokušavam napustiti misao koju prenosi citirani odlomak, razmišljam o dva moguća pristupa u razradi teksta koji ću pisati. Imam dilemu. Nisam siguran trebam li biti neprestani promatrač procesa izrade radova ili bi bilo bolje odabrati model distanciranja i čekati da sve bude završeno. Odlučujem se za drugu opciju, ali ipak s vremena na vrijeme zavirujem u privatni radni prostor svakoga umjetnika. Iz rečenoga se može zaključiti da „jedinstvena koncepcija“ izložbe u početku nije postojala, no svi su se radovi na određeni način mogli objediniti i povezati s nekim aspektom prostora – selom Jalovikom i Kulturnim domom.
Kulturni dom. Od nekoga sam čuo da je Kulturni dom u selu izgrađen pedesetih godina prošloga vijeka. Njegova veličina otkriva da je Jalovik u to doba bio veće i važnije selo no što je to danas. Trenutno je otužno stanje Doma ogledalo i populacijske „devastacije“ sela u kojem prosječna životna dob stanovništva iz godine u godinu raste. Ulazeći u njega odmah mi je u oči upala pozornica koja, čini mi se, već duže vrijeme ne pamti kazališnu predstavu ili neku drugu priredbu. Strop mi otkriva svoj skelet te uočavam njegov gradivni materijal – grede i trstiku između kojih se na nekim mjestima može vidjeti otvoreno nebo. Branina je čvrsta drvena konstrukcija krova u stvari nešto što Domu nedostaje. Ana Petrović glomazna je drvena vrata obljepila papirom. Treba li uopće pomenuti kako su vrata Doma u vrlo lošem stanju, a većina prozorskih stakala ne postoji? I djevojke iz kolektiva „Harrie Liveart“ svjesno se inspiriraju prostorom ovoga seoskog zdanja. Mažući tijelo vazelinom i lijepeći perje iz jastuka po sebi, Meri i Saija nakon dugo vremena aktiviraju pozornicu Doma koristeći je za snimanje video performansa. Meri je u obraćanju publici prilikom otvorenja izložbe rekla kako im je situacija u kojoj su se našle izuzetno dobro došla budući da već duže vrijeme razmišljaju kako bi svoju umjetnost predstavile ljudima koji ne borave u urbanoj sredini. Ovdje su dobile priliku za realizaciju te ideje.
Posljednjeg dana boravka u Jaloviku ustajem nešto kasnije nego inače. Već u osam sati osjećam kako je sunce upržilo ionako sasušenu travu. Gospođa Đena kuha kavu, pripaljujem još koju cigaretu prije doručka, čekajući Ćosu da donese rakiju koju ćemo ponijeti kao tekuću uspomenu na vrijeme provedeno ovdje. Provjeravam ulje u autu, srdačno se pozdravljam sa svima i odlazim razmišljajući kako da napišem ovaj tekst.

Igor Loinjak

* Inspirisano filmom Wima Wendersa, Der Himmel über Berlin (Nebo nad Berlinom)

Jalovičku likovnu koloniju finansijski su pomogli: